Živan Cvitković: Dramska serija \'Vučjak\': Lazin povratak (glazbeni motiv)
1 view
U ovoj sceni lagana glazbena dionica polako prerasta u uzbuđujuću bujicu, sasvim prikladno za scenu u kojoj se u selo Vučjak 1918. vraća Lazar Margetić (Fabijan Šovagović), za kojega su svi bili uvjereni da je poginuo u Galiciji još 1914. Njegova supruga Marijana (Milena Dravić) doživjela je šok, ugledavši svoga supruga za kojeg je vjerovala da je mrtav.
Miroslav Krleža vrlo je slikovito opisao te trenutke u samoj drami 'Vučjak', po čijim je motivima nastala ova serija:
MARIJANA: Što je? Što se dogodilo? Netko trči ovamo! Nešto se dogodilo! Ljudi! Žene! Gospodine ti jedini moj, smiluj nam se, što se to događa? Oni idu ovamo! To je neka buna! Pobunio se narod! Gospode presveti, smiluj se nam!
Utrči jedna
SEOSKA CURA: Gospa! Gospa! Gospodin se vratio!
MARIJANA: Kakav gospodin? Tko se vratio?
CURA: Vaš gospodin se vratio! Eno ide od Lukača! Navratio se do Lukača! Gospodin Lazo! Eno ga, vratio se! Jest, jest, živ i zdrav!
MARIJANA: Bog budi s tobom, što je tebi, dijete?
Ušla je jedna baba, a za njom više drugih. Graja raste. Baba se jedna krsti i krsti Marijanu koja se privila uz nju sva uplašena.
BABA: Eno se vratio pokojni Lazo! Bog nam budi u pomoći! Živ i zdrav hoda po bijelom danu! Eno ga, dolazi! Kod zdenca je! Sve se skupilo, draga moja! Cijelo se selo diglo na noge! Marijana! Bog te blagoslovio! Došao ti je muž!
MARIJANA: Kako? Kako? Gdje? Meni se mota! Ja ću se onesvijestiti! Gdje, gdje? Šta?
Izjuri napolje. Glasovi rastu, kao da se nešto dogodilo, što je još intenzivnije od senzacije koja je već sama po sebi velika. Babe, cure, djeca, dječurlija, ljudi, starci, rulja. Stanka.
Glasovi izvana.
Babe vode Marijanu koja se po svoj prilici onesvijestila, ali se opet pridigla. Posjeli je na stolicu i napajaju je vodom. Odmah iza Marijane sa djecom Lazar. Crna brada i crne naočari. Sve se babe krste kao da je ustao mrtvac. Panika.
LAZAR: Vode joj dajte! Nije to ništa, drago dijete! Sve će biti dobro! Je li? Ništa! To je samo tako u prvi čas od uzrujanja! Ja sam! Da, ja sam! Ljudi! Ja sam živ! Sve je to bila zabuna!
BABA: To je čudo! Bog nam pomogao! Crnu smo misu otpjevali, a, eto, on je ustao i hoda! Vratio se!
LAZAR: Događa se i to u svijetu, majko! Sve može da bude! Sve je prirodno! Evanđeoski, kao vizija koja je doista ustala iz groba, došao je do Marijane i miluje je sa mnogo nježnosti: Što je, Marijo, mila moja, što ti plačeš? Meni je, braćo, tako veliko, tako svečano u duši! Marijo! Dijete moje milo! Nema to smisla! Te tvoje suze nemaju smisla! Ljudi treba da budu dobri jedni drugima! Tako jedino mogu te naše rane da zacijele! Ti si mnogo patila! Vi to nikako niste znali dovoljno da ocijenite! Ja sve znam! Oh, ja sve to tako dobro razumijem i pojmim! Cjeluje Marijanu i ruke joj cjeluje i
Miroslav Krleža vrlo je slikovito opisao te trenutke u samoj drami 'Vučjak', po čijim je motivima nastala ova serija:
MARIJANA: Što je? Što se dogodilo? Netko trči ovamo! Nešto se dogodilo! Ljudi! Žene! Gospodine ti jedini moj, smiluj nam se, što se to događa? Oni idu ovamo! To je neka buna! Pobunio se narod! Gospode presveti, smiluj se nam!
Utrči jedna
SEOSKA CURA: Gospa! Gospa! Gospodin se vratio!
MARIJANA: Kakav gospodin? Tko se vratio?
CURA: Vaš gospodin se vratio! Eno ide od Lukača! Navratio se do Lukača! Gospodin Lazo! Eno ga, vratio se! Jest, jest, živ i zdrav!
MARIJANA: Bog budi s tobom, što je tebi, dijete?
Ušla je jedna baba, a za njom više drugih. Graja raste. Baba se jedna krsti i krsti Marijanu koja se privila uz nju sva uplašena.
BABA: Eno se vratio pokojni Lazo! Bog nam budi u pomoći! Živ i zdrav hoda po bijelom danu! Eno ga, dolazi! Kod zdenca je! Sve se skupilo, draga moja! Cijelo se selo diglo na noge! Marijana! Bog te blagoslovio! Došao ti je muž!
MARIJANA: Kako? Kako? Gdje? Meni se mota! Ja ću se onesvijestiti! Gdje, gdje? Šta?
Izjuri napolje. Glasovi rastu, kao da se nešto dogodilo, što je još intenzivnije od senzacije koja je već sama po sebi velika. Babe, cure, djeca, dječurlija, ljudi, starci, rulja. Stanka.
Glasovi izvana.
Babe vode Marijanu koja se po svoj prilici onesvijestila, ali se opet pridigla. Posjeli je na stolicu i napajaju je vodom. Odmah iza Marijane sa djecom Lazar. Crna brada i crne naočari. Sve se babe krste kao da je ustao mrtvac. Panika.
LAZAR: Vode joj dajte! Nije to ništa, drago dijete! Sve će biti dobro! Je li? Ništa! To je samo tako u prvi čas od uzrujanja! Ja sam! Da, ja sam! Ljudi! Ja sam živ! Sve je to bila zabuna!
BABA: To je čudo! Bog nam pomogao! Crnu smo misu otpjevali, a, eto, on je ustao i hoda! Vratio se!
LAZAR: Događa se i to u svijetu, majko! Sve može da bude! Sve je prirodno! Evanđeoski, kao vizija koja je doista ustala iz groba, došao je do Marijane i miluje je sa mnogo nježnosti: Što je, Marijo, mila moja, što ti plačeš? Meni je, braćo, tako veliko, tako svečano u duši! Marijo! Dijete moje milo! Nema to smisla! Te tvoje suze nemaju smisla! Ljudi treba da budu dobri jedni drugima! Tako jedino mogu te naše rane da zacijele! Ti si mnogo patila! Vi to nikako niste znali dovoljno da ocijenite! Ja sve znam! Oh, ja sve to tako dobro razumijem i pojmim! Cjeluje Marijanu i ruke joj cjeluje i